Imamo li hrabrosti i mudrosti sačuvati teško stečeni suverenitet?

Godišnjica je smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana pod čijim smo mudrim vodstvom stvorili samostalnu i suverenu Državu Hrvatsku. Previše smo to platili životima naših sugrađana, suboraca, previše nas je ostalo invalidima. Hrvatska je natopljena našom krvlju. To je prevelika cijena da bismo se nekom Uredbom, Odlukom stranih moćnika odrekli svoje suverenosti i samostalnosti skrušeno prihvaćajući preporuke stranaca u odlučivanju o našoj budućnosti i našim nacionalnim interesima.

Nema pobjedničke vojske bez pobjedničke države. Nema pobjedničke države bez nadmoćne ideje. Nema nadmoćne ideje i riječi iza koje ne stoji narod. Sve to smo imali devedesetih godina, imali smo i u trenutku stradanja Vukovara i tolikih gradova i ljudi diljem Hrvatske, imali smo i zato smo smogli snage podnijeti takvu žrtvu. Zato neprijatelj razarajući naše gradove i ubijajući našu braću, nije mogao pobijediti. Nije mogao ubiti ideju koja nas je vodila. Nakon stradanja Vukovara, došle su Bljesak i  Oluja. Nakon smrti, došao je život. Jer smo vjerovali u sebe, u svoju državu, ideju i riječi koje su nas vodile. Vjerovali smo našemu predsjedniku. Zato smo bili nadmoćni sili zla koja je nasrnula na nas.

Nismo tražili tada uporišta u izvanjskom svijetu, sve su zemaljske sile bile protiv našega prirodnog i narodnog prava. Izručile su nas krvniku goloruke. Vjerovali smo u ideju svoga državnog poglavara, vjerovali smo našoj Katoličkoj crkvi, vjerovali smo u Boga i to iskazivali s krunicom oko vrata.

Danas nema jasne ideje, nema ni dovoljno ujedinjene snage i ponosa iskazivati vjeru i odanost našoj Crkvi, ne nosimo krunicu oko vrata.  Državne politike koje su nas predvodile nakon blistavih pobjeda  dopustile su da nas okuju stranim idejama, nepoznatim i nesigurnim vrjednotama, pokušavaju nam oduzeti ime i prezime, ponos i identitet, stvoriti od nas nešto što nikada nismo bili. Danas umjesto krunice oko vrata, bježimo od krunice i sebe pod nasrtajem novih silnica zla.

Oko našega malenog planeta, Lijepe Naše Domovine, gomilaju se odavno tmurni oblaci. Preko naše  zemlje su protutnjale kolone, stotine tisuća nepozvanih i nepoznatih ljudi, ušli su u srce naše civilizacije a ne znamo tko su, niti nam se predstavljaju. Niti to žele. Niti nam se dopušta pitati ih tko su. Mi smo kršćanski katolički narod, naša vjera nam je podarila silnu ljudsku solidarnost, ali nam nije osporila  razum. Mi moramo znati s čime se suočavamo. A ne znamo.

Na našim granicama gomilaju su nepoznati ljudi, nasilno traže ostvarenje svojih ciljeva, ne priznaju poredak današnjega svijeta, ni ne kriju da su potencijalni vojnici jedne drugačije kulture, tradicije, vrjednota, često suprotstavljenih našima i to pokazuju tolikim zlim postupcima pred kojima već danas strijepe europski narodi koji su ih primili bez pitanja – što žele i tko su.

Nismo u stanju spriječiti iseljavanje pola milijuna naše subraće sa svojih ognjišta, a preuzimamo na sebe odgovornost za milijune stranaca.

Umjesto hrvatske državne ideje i razumnih odgovora, očekuje se od nas slijepo vjerovanje nekim novim bogovima. Nudi nam se spas nepoznatih ljudi za koje s punim pravom možemo sumnjati da su upravo oni kreatori uništenja civilizacije kojoj pripadamo, za koje znademo da su pokrenuli procese uništenja europskih naroda. Njih nam umjesto razuma nameću, nude nam ih kao rješenje.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da najavljenih 250 milijuna ljudi koji će se pokrenuti u migracijama nisu opasnost, ne pristajemo da teško obranjenu Lijepu našu mirno izručimo tim milijunima stranaca, koji imaju svoje domove, svoje zemlje, koje mi ne ugrožavamo. Mi ne pristajemo na objašnjenje da naša tek stvorena država, za koju su toliki naši suborci umrli ovisi o volji nepoznatih moćnika. Ne pristajemo na objašnjenje da naša budućnost postane dio velikih svjetskih igara i planova. Mi znademo da im se ne možemo usprotiviti u svijetu izvan Hrvatske, to ni ne namjeravamo, ali zahtijevamo jamstvo da neće upravljati našom sudbinom. Ne prazne riječi, nego povjerenje i djela u koja smo ponovo spremni vjerovati.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da je Marakeški sporazum važan za naš suverenitet, da je to naša globalna obaveza, da je to nužno zbog budućnosti svijeta, jer niti smo poticali tolike milijune na migracije, niti im možemo pomoći, niti imamo kao narod i država snage upravljati svjetskim procesima. Ne možemo dati nikome ono što nemamo, ni kršćanski ni ljudski to nismo dužni, ali i kršćanski i ljudski smo dužni obraniti pravo na svoj život, svoju zemlju, svoje vrjednote. I ostaviti to generacijama iza nas, kao što su nama ostavili naši preci.

Neka posljedice međunarodnih procesa snose oni koji su ih i izazvali.

Nama je dosta suza i rana kao što je Vukovar, Škabrnja, Voćin i mnoga druga mjesta.

Ne budite sudionici povijesnoga zla i opasnosti koja se nadvila nad Lijepom našom, jer nitko na to nema pravo, niti može imati.

Zato od naše hrvatske države zahtijevamo razum, savez s državama koje nam povijest i zajedničke vrjednote nude, savez u razumu i zaštiti suvereniteta i naše kulture, savez u ustrajnosti na svome ovozemaljskom kraljevstvu, kojemu ni jedno drugo kraljevstvo ne smije nikada propisivati i donositi zakone.  Pogotovo nepozvano kraljevstvo, kakvo se skriva iza globalnih pokušaja. Jer, ovo je Hrvatska, a mi smo njeni vojnici!

Nacionalni interesi, suverenost i samostalnost u odlučivanju osnovna je zadaća svake vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj. Oni koji na to nisu spremni ili nemaju dovoljni mudrosti i hrabrosti ne mogu očekivati niti podršku  u donošenju takvih Odluka koje se protive svim vrednotama koje smo stoljećima stvarali, za koje smo ginuli i koje danas živimo.

                                                                                                                    ZUV HGP