P O V J E S N I C A
7. GARDIJSKA BRIGADA "PUMA"
- gardijska motorizirana brigada osnovana je Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 23. prosinca 1992. godine. Sjedište brigade je bilo u Varaždinu. U Domovinskom ratu je pod izravnim zapovijedanjem Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske ostvarila izuzetne uspjehe i sudjelovala je u najznačajnijim operacijama i akcijama Hrvatske vojske. Osnovnu strukturu u formiranju 7. gardijske brigade „Puma“ činila su 263 pripadnika 5. bojne 1. “A” brigade ZNG-a „Tigrovi“ koji su već imali ratno iskustvo u operacijama za oslobođenje juga Hrvatske i Dubrovnika. Za prvog zapovjednika 7. gardijske brigade „Puma“ postavljen je dotadašnji zapovjednik 5. bojne 1. „A“ brigade ZNG-e „Tigrovi“ pukovnik Ivan Korade. 7. gardijska brigada „Puma“ u samim počecima ustrojavanja najviše se popunjavala dragovoljcima iz sjeverozapadne Hrvatske, a tijekom ratnog puta u brigadu su pristupali dragovoljci iz čitave Hrvatske.
Tijekom ratnog puta poginuo je i smrtno stradao 91 pripadnik, a jedan je nestao. Brigada je ukupno imala 456 ranjena i stradala pripadnika na prvim crtama bojišta. Kroz brigadu je za vrijeme njenog postojanja prošlo 4100 aktivnih i 450 mobiliziranih pripadnika, a prosječna dob pripadnika bila je 21 godina.
Samo dva mjeseca od osnutka, u veljači 1993. godine, 1. pješačka motorizirana bojna 7. gardijske brigade „Puma“ upućena je na svoj prvi borbeni zadatak u Zborno područje Karlovac. Kao ispomoć stavljena je pod zapovijedanje 1. gardijske brigade „Tigrovi“ u strateški važnom području najužeg dijela Republike Hrvatske, u Generalskom Stolu, gdje je zbog male dubine obrane prijetila opasnost presijecanja Republike Hrvatske na dva dijela. Odrađena je strateška zadaća zadržavanja položaja i odbijanje neprijateljskih napada prema rijeci Mrežnici i Generalskom Stolu te očuvanja vitalnih komunikacija, mosta na rijeci Mrežnici te žila kucavica sjeverne i južne Hrvatske, cestovnog pravca prema Senju i željezničke pruge Zagreb – Rijeka. U obrani Generalskog Stola 1. bojna ostaje do 10. listopada 1993. godine kada se nakon kraćeg odmora priključuje glavnini brigade u Dalmaciji.
Preostali dio pripadnika „Puma“ formira Taktičku grupu od 150 pripadnika pod vodstvom zapovjedništva 2. pješačke motorizirane bojne uz dio pripadnika 1. i 3. pješačke bojne, te OKB-a, radi provedbe akcije u Zadarskom zaleđu. Cilj akcije je bio izvođenje napadnih djelovanja u pravcu Suhovare – Drače – Čardak i udaljavanje srpskih položaja od grada Zadra. Taktička grupa s borbenim djelovanjima započinje u noći između 2. i 3. ožujka te ponovno 5. ožujka 1993. godine. U izravnim sukobima s izuzetno moćnim neprijateljskim snagama poginulo je 11 pripadnika, a ranjen je 21 pripadnik Taktičke grupe 7. gardijske brigade „Puma“. Ciljevi akcije nisu uspjeli i mada su pripadnici „Puma“ na početku uspjele probiti neprijateljsku crtu, zbog neprijateljskog protunapada bili su prisiljeni povući se na početne položaje. Tako je u prvoj akciji od svojeg osnutka 7. gardijska brigada „Puma“ pretrpjela poraz.
Po zapovijedi načelnika Glavnog stožera OSRH, sve su postrojbe 7. gardijske brigade „Puma“ (osim 1. pješačke bojne) dana 6. lipnja 1993. godine upućene na Zadarsko bojište pod zapovjedništvo Zbornog područja Split gdje su ostale do završetka Domovinskog rata. Zona odgovornosti brigade u obrani je šireg područja Ravnih Kotara s ciljem sprečavanja prodora neprijateljskih oklopnih jedinica u pravcu Pristega i Bile Vlake. Zapovjedno mjesto brigade je u Biogradu, a izdvojeno zapovjedno mjesto u Stankovcima.
Tijekom cijele 1993. godine traju napadi pobunjenih paravojnih srpskih jedinica, a dana 14. lipnja 1993. godine vrše napad raketnim sustavom “Orkan” prema Biogradu na Moru i Pakoštanima. Česti su i izvidničko - diverzantski pokušaji neprijatelja kojima je cilj povratiti položaje izgubljene u operaciji Maslenica.
Krajem listopada 1993. godine, 7. gardijska brigada „Puma“ preuzima zonu odgovornosti na Šibenskom bojištu od 4. gardijske brigade na prostoru sela Velim – Morpolača – Raslina i Zelena Glava, dok se zapovjedništvo brigade premješta u Tribunj, a IZM u područje tt 192 Gromile. Kako nastupaju povremena primirja, provodi se obuka brigade i podređenih postrojbi te razni tečajevi, kao i taktička uvježbavanja do razine voda. Pružena je i ispomoć 7. Domobranskoj pukovniji s četiri tenka i borbenim vozilima pješaštva.
Dio snaga brigade krajem 1993. godine angažiran je na izvršenju posebne zadaće na teritoriju Bosne i Hercegovine gdje započinje božićna ofenziva muslimanskih snaga na srednju Bosnu i područje Uskoplja. Zona odgovornosti nalazi se na području Operativne grupe Buna, a Taktička grupa od 108 pripadnika 7. gardijske brigade „Puma“ stavljena je pod zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad. 7. gardijska brigada „ Puma“ drži položaje kod sela Ždrimci te u borbama oslobađa područje Rastić kose. Do 4. veljače 1994. godine Taktička grupa 7. gardijske brigade „Puma“ povučena je u matičnu bazu, a hrvatsko-muslimanski sukob prekinut je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine. Na tom terenu poginula su 4 pripadnika 7. gardijske brigade „Puma“.
Sredinom veljače 1994. godine 7. gardijska brigada „Puma“ odlazi sa Šibenskog bojišta na kraći odmor u Varaždin, a zonu odgovornosti preuzima 113. brigada HV-a, s tim da 2. pješačka bojna 7. gardijske brigade „ Puma“ ostaje u Pirovcu u punoj borbenoj pripravnosti.
Od 6. ožujka 1994. godine 7. gardijska brigada „Puma“ preuzima položaje 4. gardijske brigade u Zadarskom zaleđu u II. sektoru Novigradskog bojišta: Stošija Glava – Novsko ždrilo – Karinsko ždrilo – Karinsko more. Provodi se aktivna obrana te zaštita Masleničkog pontonskog mosta s pridodanim snagama 141. i 145. brigade HV-a. Izdvojeno zapovjedno mjesto 7. gardijske brigade „Puma“ nalazi se u Posedarju. U međuvremenu traju pregovori o prekidu vatre što rezultira potpisivanjem Zagrebačkog sporazuma dana 4. travnja 1994. godine koji predviđa prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja dvadeset kilometara u dubinu, a pješačkih postrojbi jedan kilometar od prve crte. Nadzor nad potpisanim primirjem preuzima UNPROFOR.
Već 26. travnja 7. gardijska brigada „Puma“ predaje zonu odgovornosti 112. brigadi HV-a iz Zadra te postaje pričuvna interventna snaga Zbornog područja Split, od rijeke Krke do Velebita. U to se vrijeme kontinuirano provodi obuka s temom “Obrambene operacije HV-a s prelaskom u protunapad” te bolje taktičko povezivanje pojedinih rodova vojske, posebno topništva, tenkova i pješaštva. Provode se taktičke vježbe od Sabunika do Privlake. Bojna gađanja protuoklopa, oklopništva i topništva pješačkih bojni izvode se na otoku Viru, a pješaštvo izvodi gađanja na poligonu Jadrtovac kod Šibenika. Za obuku su formirana ljetna taborišta u Radovinu za 1. pješačku bojnu kod Vranskog jezera za 2. pješačku bojnu i u Ivinju za 3. pješačku bojnu. Brigada na tom prostoru ostaje u punoj borbenoj pripravnosti do prosinca 1994. godine.
Od studenog 1994. godine, usprkos potpisanom primirju i zaštićenim UNPA zonama, započinje snažan srpski napad na Bihać s obje okupirane strane, hrvatske i bosansko-hercegovačke. Vijeće sigurnosti UN-a prihvaća Rezoluciju 958 kojom je odobrena vojna sila NATO snaga. U Bihaću je i dalje kritično, a Republika Hrvatska obznanjuje da će snage Hrvatske vojske aktivno krenuti u obranu svojeg okupiranog državnog teritorija i time zaštiti enklavu u Bihaću kako se ne bi dogodila stradavanja nedužnog civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva.
Operacija „Zima ‘94.“ započela je 29. studenog 1994. godine na Dinari i dijelu Livanjskog polja. Od 6. prosinca 1994. godine postrojbe 7. gardijske brigade „Puma“ angažirane su na izvršenju bojnih zadaća u Operativnoj grupi Livno te dana 7. prosinca 1994. godine preuzimaju položaje na Dinari na crti Velika Duvjakuša – Troglav – Sajkovići. Postrojbe 7. gardijske brigade „Puma“ potom zauzimaju tt. 1369 Bat i Srt te pomiču crtu bojišta u pravcu sjevera uz jake borbe kod Velike Duvjakuše. U noći s 19. na 20. prosinca 7. gardijska brigada „Puma“ predaje novoosvojene položaje 4. gardijskoj brigadi. Borbe na Dinari posebno su bile teške zbog zime i niskih temperatura, visokog snijega i stalnih vjetrova. Tijekom tog razdoblja brigada je izgubila 5 pripadnika.
Nakon kraćeg odmora, 7. gardijska brigada „Puma“, dana 28. prosinca vraća se na položaje na Dinari na potezu: Male Poljanice – Jankovo brdo – Budim, V. Pištola – Poljanice – Kurjaj – Crni bunari – selo Ninkovići. Na tim položajima, u teškim zimskim uvjetima, brigada se nalazi od 28. prosinca 1994. do 5. veljače 1995. godine. Bilo je nekoliko pokušaja neprijateljskih proboja, no svi su odbijeni: 9. siječnja na području Crnih bunara, 14. siječnja lijevo od sela Ninkovići, a 21. siječnja 1995. godine na sela Ninkovići i Rosići. Poseban problem bila je dostava streljiva i logističko osiguranje zbog visokog snijega i zime, a bilo je i slučajeva pothlađivanja i smrzavanja pripadnika brigade.
Napokon, 7. gardijska brigada „Puma“ zonu odgovornosti predaje dana 5. veljače 4. splitskoj gardijskoj brigadi s kojom se stalno izmjenjuje na Dinari.
Od 15. ožujka 1995. godine, 7. gardijska brigada ponovno je na Dinari gdje preuzima položaje od 4. gardijske brigade. Nakon priprema, 7. travnja 1995. godine započinje operacija „Skok 1“ radi stvaranja povoljnih uvjeta za nove operacije Hrvatske vojske. Oslobođen je strateški važan prostor širine 15 i dubine 5 kilometara. Druga pješačka bojna 7. gardijske brigade „Puma“ bez većih problema ostvaruje zadaću te u večernjim satima drži položaje tt 1849 Bunjevačko brdo – Marino brdo – Veliki bat – Jančiji Vrh – Lišanjski vrh – Slime – Jakelića dolac – Velika glavica. Obrana novih položaja provodi se do 13. travnja kada se nastavlja djelovati prema Crvenim gredama. Snage 3. pješačke bojne 7. gardijske brigade „Puma“ dana 14. travnja ovladavaju s još 20 m2 prostora Dinare, odnosno crtom Jakelića dolac – Orlovača – Čakolica – Modriča dolac – Čorin lacmen – Vukosavci – Čemerovac – Mikurilja.
Borbe na Dinari traju neprekidno, uz veći ili manji intenzitet. Jak neprijateljski napad na području Crnih bunara započinje 5. svibnja 1995. godine zbog čega dolazi do povlačenja dijela hrvatskih snaga pri čemu su poginula četiri pripadnika, a jedan nestao. Položaji su vraćeni protuudarom 1. pješačke bojne, a neprijatelj je odbačen na početne položaje. Osim ljudskih gubitaka na prvoj crti, zbog loših higijenskih i ekstremnih vremenskih uvjeta na Dinari, pripadnici 7. gardijske brigade „Puma“ obolijevaju i stradavaju od endemske bolesti- mišje groznice.
Započinju pripreme za operaciju „Ljeto ‘95.“ Cilj operacije je zauzimanje Bosanskog Grahova i Glamoča radi stvaranja preduvjeta za oslobođenje Knina. Zadaća 7. gardijske brigade „Puma“ je zajedno s 3. pješačkom bojnom 126. brigade HV-a, napadati smjerom Livanjsko polje – Bosansko Grahovo. Operacija je zbog složenosti predviđena u tri faze. S borbenim djelovanjima započelo se 25. srpnja 1995. godine. Već prvog dana napada postrojbe 7. gardijska brigada „Puma“ ovladavaju planiranim ciljevima, a idućeg dana u napad se uvodi i 3. pješačka bojna 7. gardijske brigade „Puma“ te se nastavlja s napredovanjem. U borbu se 27. srpnja uvodi 4. gardijska brigada na desni bok 7. gardijske brigade „Puma“ te zajedno kreću prema Bosanskom Grahovu, da bi krajem dana dostigli crtu Crni vrh – Rupe – Snježnica – Brijeg – Kalanjevac – Jelino polje – Omerova draga – Mačija greda – Zekinica. Važnu ulogu ima Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje helikopterima Mi 24 uništava otporne točke neprijatelja na glavnim smjerovima napada. Operacija „Ljeto ‘95.“ završava 30. srpnja 1995. godine, brigade su dostigle zadane ciljeve i stupile u aktivnu obranu. 7. gardijska brigada „Puma“ drži crtu: Cigelj – Debeli brijeg – Zekinica – Kalanjevac – Orlov kuk – Bat – Razvala – Crni vrh – Orlovac – Grabova kosa – Pršut – Vrh šale. Operacijom „Ljeto ‘95.“ neprijatelj je stavljen u nepovoljan položaj, Hrvatska vojska je ostvarila novi vojni uspjeh, dok je oslobođenje Bosanskog Grahova i Glamoča omogućavalo napadno oslobađanje Knina. U samoj operaciji „Ljeto 95.“ poginulo je 6 pripadnika brigade.
Za 7. gardijsku brigadu „Puma“ VRO „Oluja“ ( kodnog naziva „Kozjak 95“) je nastavak operacije „Ljeto ‘95.“ Najznačajnija hrvatska vojno redarstvena operacija „Oluja“ započinje 4. kolovoza 1995. godine u 5:00 sati ujutro topničkom pripremom na ciljeve obrane neprijatelja, a odmah zatim započinje pješački napad snaga 7. gardijske brigade „Puma“ na pravcu Risovac – Golubičko suvo polje – Kovačić. Nošene izuzetno visokim moralom postrojbe 7. gardijske brigade „Puma“ probijaju prvu crtu srpske obrane i napreduju do crte: Borova glava – Visibaba – Badanj – Pitomi vrh na kojoj se organizira obrana. Tu se sukobljavaju s Trećom borbenom grupom Sjevernodalmatinskog korpusa VRSK i postrojbama milicije tzv. „RSK“. Zbog pritiska hrvatskih snaga, tijekom dana dolazi do raspadanja neprijateljske obrane.
Drugog dana napada, 5. kolovoza, 7. gardijska brigada kreće prema Kninu s ciljem oslobađanja grada. Svladava razbijene i demoralizirane manje neprijateljske formacije. Snage 7. gardijske brigade „Puma“ spuštaju se s Dinare i ulaze u Knin te u jutarnjim satima uspostavljaju kontrolu nad gradom i na Kninsku tvrđavu podižu 20 metarsku zastavu Republike Hrvatske koja je zalepršala već oko deset sati istoga dana. Oko 12:00 sati u Knin stiže i 4. gardijska brigada koja je tijekom noći uvedena kroz borbeni raspored 2. pješačke bojne 7. gardijske brigade „Puma“, te se uskoro na Kninskoj tvrđavi vijore dvije velike hrvatske zastave. Već 6. kolovoza 1995. godine u oslobođeni hrvatski kraljevski grad Knin dolazi državni, vojni i civilni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom.
Oslobođenje Knina imao je golemi strateški značaj za potpuno svladavanje agresora i sveukupnu hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu. Oko VRO „Oluja“ bitno je napomenuti nekoliko činjenica. Prva i najvažnija je da bi bez oslobađanja Knina već drugi dan operacije sama operacija na teritoriju Republike Hrvatske trajala puno duže. Oslobađanje Knina je odsjeklo „glavu“ tzv. RSK i prekinulo zapovijedanje i organizaciju obrane srpskih snaga. Druga činjenica je da se u neprijateljskim redovima stvorila panika i srušio moral za daljnju borbu. A treća činjenica je da bez provođenja operacija na Dinari, a posebno bez uspješne provedbe operacije „Ljeto 95.“, brzo oslobađanje Knina ne bi bilo moguće.
U operaciji „Oluja“ 7. gardijska brigada „Puma“ je izgubila 3 pripadnika.
Već 8. kolovoza 1995. godine, 7. gardijska brigada „ Puma“ dobiva zadaću krenuti prema Gračacu i Otriću kako bi oslobodila i zadnji teritorij Republike Hrvatske u tom sektoru. Zadaća je uspješno obavljena. Dostignutu crtu 9. kolovoza 1995. godine, 7. gardijska brigada „Puma“ predaje OG Sinj i kreće na kraći odmor. U Kninu kao interventne snage ostaju 3. pješačka bojna 7. gardijske brigade „ Puma“, vod tenkova i dio topništva. To se pokazalo kao ključna odluka, jer su postrojbe vojske bosanskih Srba pokrenule protunapad na hrvatske položaje oko Bosanskog Grahova s namjerom da s te strane ugroze, a možda i vrate Knin. Nakon početnih srpskih uspjeha i osvajanja dijela naših položaja na prijevoju Derale, interventne snage 7. gardijske brigade „Puma“ se po zapovijedi zapovjednika Zbornog područja Split, upućuju 13. kolovoza na intervenciju u Bosansko Grahovo s ciljem vraćanja izgubljenih položaja koje je preoteo neprijatelj. U noći između 13. i 14. kolovoza položaji su ponovno stavljeni pod nadzor hrvatskih snaga. Hrvatska vojska je u tom protunapadu vojske bosanskih Srba pretrpjela velike gubitke, a 7. gardijska brigada „ Puma“ je izgubila 2 pripadnika tijekom vraćanja izgubljenih položaja.
Iako je rat u Republici Hrvatskoj završen, on i dalje traje u BiH. Od 7. do 11. rujna planira se zajednička operacija HVO-a i HV-a pod nazivom „Maestral“ u kojoj sudjeluje i 7. gardijska brigada „ Puma“. Već 4. rujna 1995. godine, 7. gardijska brigada „Puma“ dobiva zapovijed o napadu na drvarsko-šipovskom području, a 7. rujna 1995. godine započinje izmještanje na položaje za napad. Cilj napada je potiskivanje neprijatelja od oslobođenih gradova Kupresa, Glamoča, Bosanskog Grahova i Livna, dublji prodor prema Šipovu, Jajcu, Drvaru i Oštrelju te uspostavljanje crte na pravcu Bosanski Petrovac – Ključ – Mrkonjić Grad i spajanje sa snagama 5. Korpusa Armije BiH. U prvoj fazi napada trebalo je osloboditi područje Mliništa, u drugoj fazi preusmjeriti napad na Šipovo i Jajce, a u trećoj fazi osloboditi Drvar i izbiti na Oštrelj. Između 8. i 15. rujna provedene su sve planirane faze napada. Nažalost, između snaga 5. Korpusa Armije BiH, koje brzo napreduju prema Bosanskom Petrovcu i snaga 7. gardijske brigade „Puma“, zbog nepovezanosti i nedostatka koordinacije, dolazi do žestokog pješačkog sukoba. Ubrzo se uviđa pogreška sukoba u kojima je bilo i ljudskih gubitaka te borbe prestaju. Potom su snage 7. gardijske brigade „Puma“ izmještene u Drvar. U operaciji „Maestral“ poginulo je 8 pripadnika 7. gardijske brigade „Puma“.
Radi utvrđivanja dostignutih vojno-strateških ciljeva i stvaranja dodatnog pritiska na političko i vojno vodstvo srpskih snaga u Banja Luci, priprema se VRO „Južni potez“ koja traje od 8. do 11. listopada 1995. godine. Snage 7. gardijske brigade „Puma“ već se 6. listopada prema dobivenoj zapovijedi izmještaju u područje Šipova te s drugim snagama od 9. listopada djeluju na glavnom pravcu napada. Nailaze na žilav i jak otpor neprijatelja iz smjera sela Liskovica, Bjelajci i Šehovci. Prva crta neprijatelja ipak je probijena, no susjedna 3. gardijska brigada HVO-a ne uspijeva probiti crtu i ima velike gubitke, tako da je zapovjednik 7. gardijske brigade „Puma“ prisiljen u borbu uvesti 3. pješačku bojnu radi zaštite desnog boka uz rijeku Vrbas.
Drugog dana, 10. listopada, neprijatelj je prisiljen na uzmak i napuštanje obrambene crte, a postrojbe 7. gardijske brigade „Puma“ zauzele su hidroelektranu Jajce 3, gdje je organizirana obrana na pozicijama Mala Manjača – selo Bočac. Trećega dana operacije dostignuti su zadani ciljevi te je crta obrane predana snagama 2. gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane. U borbama je poginulo 8 pripadnika brigade. To je ujedno bila i zadnja ratna operacija u Domovinskom ratu. Zahvaljujući zauzimanju hidroelektrane Bočac, a i nanešenim teritorijalnim gubicima, Srbi su bili prisiljeni sjesti za pregovarački stol, što je na kraju dovelo do potpisivanja Daytonskog sporazuma i kraja rata u BiH.
Nakon 840 dana boravka na terenu Zbornog područja Split, provedene operacije „Oluja“ i oslobađanja grada Knina, 7. gardijska brigada „Puma“, dana 17. listopada 1995. godine pobjedonosno se vraća u svoju matičnu bazu Varaždin. 7. gardijska brigada „Puma“, mada najmlađa gardijska brigada Hrvatske vojske, provela je 35 dana u napadnim djelovanjima tijekom kojih je oslobodila 748 kvadratnih kilometara teritorija. Za usporedbu, Međimurska županija je veličine 729 kvadratnih kilometara. U taj oslobođeni teritorij su uključena i 3 grada, Bosansko Grahovo, Knin i Drvar.
Nakon povratka u vojarnu i završetka borbenih djelovanja započinje se s izvršavanjem mirnodopskih zadaća, od kojih je najznačajnija obuka pripadnika po MPRI – DTAP (Military Transition Assistance Program – Democracy Professional Resources Incorporated) programu. U tu svrhu u Vojarni “Ivan V. Drašković” u Varaždinu uređen je poligon za uvježbavanje prema najzahtjevnijim načelima vojne izobrazbe i obuke. Cjelokupna obuka provodi se prema standardima razvijenim u brigadi koji su nastali u skladu sa smjernicama za obuku GS OS RH i prema MPRI – DTAP programu radi priprema postrojbe za što kvalitetnije izvršenje budućih zadaća.
Kao kruna takvog rada i primjene novog sustava izobrazbe, na poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja izvedena je pokazno-taktička vježba „Pumin skok“ u rujnu 1997. godine koja je bila središnja vojna vježba Oružanih snaga Republike Hrvatske i jedina vojna vježba u kojoj su sudjelovali svi rodovi vojske (pješaštvo, oklopništvo, topništvo, zrakoplovstvo i mornarica). U potpunosti su je izveli pripadnici 7. gardijske brigade „Puma“ i njome su usvojena načela MPRI-DTAP programa radi podizanja stupnja osposobljenosti i kompatibilnosti hrvatskih gardijskih brigada s NATO postrojbama.
Novim preustrojem Oružanih snaga od 1999. godine 7. gardijska brigada „Puma“ započela je s mirnodopskim preustrojem te je od potpuno profesionalne brigade transformirana u mješovitu djelatno-ročno-pričuvnu brigadu.
Sredinom 2000. godine Pumama je za uspješno završen CARTS program dodijeljen certifikat o postignuću u obuci od strane MPRI tima. Novim preustrojem, 7. gardijska brigada „Puma“ od 31. prosinca 2001. godine postaje djelatno - pričuvna postrojba. Preustrojem Oružanih snaga Republike Hrvatske i usvojenom novom vojno-teritorijalnom podjelom, odlučeno je spajanje 2. i 7. gardijske brigade.
Slavni i pobjednički ratni put 7. gardijske brigade „Puma“ formalno je okončan primopredajom ratne zastave na svečanom postrojavanju u Varaždinu 7. srpnja 2003. godine.
Zapovjednici 7. gardijske brigade „Puma“ bili su:
- general bojnik Ivan Korade od 23. prosinca 1992. godine do 11. ožujka 1996. godine;
- stožerni brigadir Željko Dvekar od 11. ožujka 1996. godine do 23. rujna 1999. godine;
- pukovnik Marijan Kretić od 23. rujna 1999. godine do 08. listopada 1999. godine;
-pukovnik Branko Predragović od 08. listopada 1999. godine do 04. listopada 2002. godine;
- pukovnik Marijan Kretić od 04. listopada 2002. godine do 07. srpnja 2003. godine.
Sinovi i kćeri Hrvatske dragovoljno su stali pod barjak novostvorene demokratske Hrvatske. Sjeverozapadna Hrvatska može biti ponosna na svoje Pume koje su u ratnim i surovim zimskim vrletima Dinare svojom hrabrošću, domoljubljem i žrtvom spajali sjever i jug Hrvatske do konačne vojne pobjede na ovom malom i najdražem komadićku zemlje koju zovemo Domovina i ostvarili snove mnogih naraštaja hrvatskog naroda.
